ŠTO JE KUMSTVO U KATOLIČKOJ CRKVI, TKO I KADA MOŽE BITI KUM?

Pitanje tko može biti kum ili kuma na krstu ili potvrdi često postavljaju vjernici, a i oni koji to nisu, pogotovo kad se približi vrijeme slavljenja sakramenta krsta ili potvrde. Ovdje, na temelju crkvenih propisa, donosimo uvjete koji se traže da bi netko mogao kumovati u Katoličkoj Crkvi. Biti kum ili kuma je ponajprije prava crkvena SLUŽBA. Primatelj krsta ili potvrde, u odnosu na kuma ili kumu, naziva se kumče. No, riječ »kum« ili »kuma« s vremenom poprima sve šire značenje. Kumovi u crkvenom - liturgijskom, kanonskopravnom i pastoralnom - smislu postoje samo kod sakramenta krsta i potvrde dok su na vjenčanju uvijek i samo svjedoci. Budući da nije isto biti kum ili svjedok, stoga su i uvjeti koje Crkva traži za jedno ili drugo različiti.

Kumstvo obvezuje više nego prijateljstvo ili pravo

Ponajprije, biti kum ili kuma u liturgijskom, pastoralnom i kanonsko pravnom smislu nije formalnost nego prava crkvena služba, obveza prema Crkvi, Božjem narodu, prema kršteniku i potvrđeniku, prema njihovim roditeljima, prema samima sebi da bi kumče provodilo kršćanski život i ispunjavalo vjerno obveze preuzete primljenim sakramentom. Budući da mnogi vjernici ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pitanje kumstva u Crkvi potrebna je uporna i prikladna kateheza sposobna stvoriti novi mentalitet koji gleda u kumovima na neki način roditelje, vođe, one koji daju primjer koji treba slijediti, oni trebaju biti učitelji duhovnoga života. Kumovi trebaju biti bliski i u službi kumčeta sa savjetima i još više primjerom da bi mu pomogli da sigurno i lako napreduje u nasljedovanju i svjedočenju Krista. Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza i nije tek lijep obred, ceremonija za slikanje, gozba i prilika za darivanje, to nije dužnost koja završava primljenim krstom ili potvrdom nego je obveza koja proistječe iz vjere; dakle kumstvo obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral. Kumstvo započinje krštenjem ili potvrdom, traje čitav život kumčeta ili kumova. Između njih nastaje veza, prije svega religiozna i moralna, nastaje duhovno srodstvo.

Zakonik Katoličke Crkve (Zakonik kanonskoga prava iz 1983. (ZKP) a na temelju liturgijskih, pastoralnih, ekumenskih propisa, donose odredbe u vezi s kumovima na krstu i potvrdi:

Tko bira kuma?

ZKP u kan. 874 nabraja sljedeće uvjete da bi netko mogao dopušteno preuzeti službu kuma na krštenju: Ponajprije »da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu«. Danas je služba kuma zbog vjerske nepoučenosti i potrošačkog mentaliteta svedena, kod nekih vjernika, samo na lijep običaj koji je često vezan uz teške materijalne obveze, zato je i nekima problem pronaći kumove koji imaju uvjete koje Crkva traži. Slabo materijalno stanje primorava i prave vjernike da sve teže prihvaćaju tu službu jer ih običaj, praksa »sili da se kao kumovi pokažu«. Naši biskupi veoma lijepo savjetuju: »Ako roditelji nisu u stanju izabrati kuma ili kumu, može sama zajednica naznačiti osobe koje su pripravne i sposobne za tu službu, dakako uz prethodno odobrenje roditelja. Bilo bi dobro da kum ili kuma mogu i zbog fizičke blizine pratiti dijete i jamčiti kršćanski odgoj«. Pastiri duša trebaju se, s jedne strane, brinuti da i vlastita crkvena zajednica pruža vjernicima pomoć kojom se kumstvo održava u kršćanskom duhu, a s druge strane trebaju pomoći roditeljima koji ne mogu pronaći kumove da oni budu vjerski ugledne osobe u zajednici vjernika, »pripravne i sposobne za tu službu«, a ne izabirati svome djetetu osobe koje će kupiti velik dar, prema kojima imaju ili koji imaju rodbinske prijateljske ili neke druge obveze...

Koje dobi treba biti kum?

U Rimskom obredniku: Redu krštenja br. 10, 1 općenito je bilo samo određeno da kum neka bude »dovoljno zreo za vršenje te dužnosti«. Zakonik Kanonskog prava propisuje konkretno »da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka«. Taj uvjet je postavljen veoma elastično: dijecezanski biskup može odrediti drugu dob, veću ili manju, no i župnik i krstitelj može, zbog opravdanog razloga, dopustiti iznimku. Sada važeći propisi, dakle, načelno isključuju kuma ili kumu koji bi bili previše mladi. Možda bi bilo dobro da krizmani kum ne bude mlađi a niti puno stariji od potvrđenika jer će tako biti draže i lakše češće se sastajati i bolje se razumjeti. Bolje je da kuma ili kum ne budu bliža rodbina ili netko od pretpostavljenih jer će odnosi bili lakši s više povjerenja i iskrenosti; naime, s vremenom mladi se ponekad zatvaraju najbližima u obitelji i starima, a povjeravaju se drugima, osobito malo starijima od sebe.

Koje uvjete kum mora imati?

Treće što se traži jest »da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom«. Katolici, bez obzira kojem obredu pripadali, mogu jedni drugima kumovati. Dakle, da budu kumovi isključeni su katolici takozvani »javni grešnici«, oni koji tvrdokorno ustraje u očito teškom grijehu; tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno, notorno pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj Crkvi...

Tko sve može kumovati na potvrdi?

Za službu kuma na potvrdi vrijede isti spomenuti uvjeti kao i za kuma na krštenju, štoviše preporučuje se da bude isti kum koji je tu službu već preuzeo na krštenju (usp. kan. 893 §§ 1-2); tomu je razlog prikladnost jer je potvrda usko povezana s krstom koji obogaćuje i usavršava. No može se, ipak, uzeti i druga osoba koja ispunjava uvjete za kumovanje; u nekim slučajevima bolje je izabrati drugoga kuma (npr. ako krsni kum ne vrši službu na koju se obvezao ili ako krizmanik izgubi povjerenje u krsnoga kuma), a u nekim to treba učiniti (npr. ako je krsni kum pokojni ili ako je odbacio katoličku vjeru ili ako živi sablažnjivim životom). U tom slučaju krizmanik može i sam izabrati kuma.

Dakle, krštenik i danas, po najstarijem običaju Crkve, ako je moguće, treba imati jednoga kuma ili jednu kumu ili kuma i kumu koji imaju uvjete od Crkve propisane da bi mogli pomagati odraslome u pristupu u kršćanstvo a dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje; kumovi trebaju nastojati da krštenik provodi kršćanski život i da izvršava kršćanske obveze. Krizmani kumovi trebaju se brinuti da se potvrđenik ponaša kao Kristov svjedok i da vrši obveze povezane sa sakramentom potvrde (usp. ZKP, kann. 872, 873, 892 i ZKIC, kan. 684).

Tko ne može biti kum?

Zatim se traži »da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom.« Ne mogu preuzeti službu kuma »otac ili majka krštenika«. Dakle, premda sami roditelji mogu predstaviti djelitelju sakramenta svoje dijete, ipak oni ne mogu vršiti službu kuma. Uostalom, kum je pridružen odgojnoj zadaći roditelja, njegova služba je dragocjena, pogotovo ako roditelji umru ili zanemare kršćanske obveze prema svom djetetu.

Vrlo je važno naglasiti kako se prikladnost kumova prosuđuje ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika. Svaki župnik poznaje svoje župljane te kao takav je odgovoran i slobodan na temelju iskustva i svoje savjesti prosuditi nečiju prikladnost za službu kumstva i prema svojoj spoznaji o odnosu prema Crkvi i živjljenju vjere onoga koji traži kumstvo.  Naime, budući da vjera nije nešto nutarnje, nečiji odnos prema vjeri vidi se ponajprije u nekim izvanjskim stavovima prema bitnim i osnovnim obvezama prema Bogu, Crkvi i ljudima. Nije prirodno niti moguće da svetu službu kumstva preuzimaju oni vjernici koji ne žive urednim (redovitim) sakramentalnim životom, ne sudjeluju u liturgijskom i duhovnom životu župne zajednice barem povremeno (toliko da ih župnik barem iz viđenja poznaje), ne doprinose za potrebe svoje župne zajednice kroz godišnji obiteljski dar ili lukno, te ako ne primaju svećenika na blagoslov obitelji. 

Ako kum za krštenje ne kumuje u svojoj župi, treba donijeti potvrdu koja se zove POSVJEDOČENJE od svoga župnika iz župe u kojoj živi koja onda svjedoči da ima uvjete biti kumom!