„Isus Krist – komunist“?

Zadnje vrijeme obilježeno je raspravom o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Rasprava je vrlo slojevita pa tako ima i svojevrstan vjerničko-religijski sloj, koji su neki kršćanski intelektualci iskoristili kako bi stali u obranu trga i druga Tita. Jedan od glavnih argumenata krije se u navodnim sličnostima Isusove poruke i komunizma. Isusa i Tita. Može li se Isusovu poruku koristiti na prvim crtama obrane Tita, komunizma i socijalizma? Pokušat ću dati prilog toj raspravi kroz nekoliko nepretencioznih natuknica.

Isus i Tito – odnos prema prijateljima

O odnosu Tita i Isusa možda je najbolje prvo progovoriti iz perspektive jednog vrlo snažnog i intimnog odnosa – odnosa prema prijateljima.

Kad je Isus pozivao svoje učenike znao je da će mu postati prijatelji. Kad ih je učio nije to činio samo programatski, kao kakav ideolog, nego ih je učio kao osobe koje je volio. Njegova misija nije bila ideja nego oslobođenje i spasenje osobe. Nije tražio da prijatelji njemu služe kao kakvom zemaljskom bogu, nego je on služio njima. Na kraju je za prijatelje dao i svoj život. Zaplakavši nad Jeruzalemom pokazao je prijateljsku ljubav i prema svome narodu. O ljubavi prema prijateljima i prijateljicama poput Lazara, Marte i Marije ne treba trošiti riječi.

A kakav je bio odnos „druga“ Tita prema prijateljima najbolje zna najbolji titolog u svijetu, koji je prekopao sve moskovske arhive i cijeli život posvetio proučavanju Josipa Broza Tita, iznimni srpski povjesničar, pokojni Pero Simić. Dokumenti pokazuju da je Tito sve svoje nadređene komunističke prijatelje iz Hrvatske i s područja Jugoslavije, koji su ga iznimno simpatizirali i zauzimali se za njega u Moskvi, jednog po jednog, njih devetoricu, počevši od Milana Gorkića, u istoj mračnoj Moskvi smišljeno i perfidno diskvalificirao i sotonizirao, do te mjere da su ih staljinisti likvidirali. Titove riječi i djela za njegove komunističke prijatelje bile su otrov kojim ih je poslao u likvidaciju. Dao je smaknuti prijatelje da bi kasnije samog sebe kao boga – idola – uzdignuo nad podanicima. Da stvar bude još tegobnija, Kominterni je cinkao i dvije svoje supruge. To je cijeloga života bio modus operandi maršala Tita. Spomenimo i najpoznatiju žrtvu, ratnog mu druga Andriju Hebranga, za čiji grob se ni dan-danas ne zna. Pero Simić kaže da je Titova nacija bila ambicija. Dobro je to rekao jer Tito nije poput Isusa pustio suzu nad svojim narodom, nego je hrvatski narod bacio u more suza. Tako je to radio komunistički diktator, takozvani „drug“ Tito. Ali nije Tito ni jedini ni najgori komunist, to je nešto potpuno vlastito komunističkoj doktrini s kojom Isus iz Nazareta – Krist, nema baš nikakve veze.

Titova i Isusova revolucija

Što se tiče dolaska na vlast, jugoslavenski komunisti znali su da to mogu ostvariti samo potpuno anarhičnim i destruktivnim djelovanjem. Glavni zadatak bio im je ustrajno rušiti sve strukture vlasti i dovesti do potpunog kaosa u kojem bi se onda njima pružila prilika ugrabiti vlast. Baš poput one zgode gdje Isus govori o razdijeljenom kraljevstvu i đavlima koje se izgoni Beelzebulom. Gotovo identične rušiteljske programske osnove danas u Hrvatskoj zastupaju pripadnici Radničke fronte pod vodstvom sveučilišnog profesora Mate Kapovića. Komunistička revolucija u teoriji pretpostavlja nasilje nad kapitalistima i buržoazijom – ne samo krupnim monopolistima koji su korupcijom kupovali zaštitu države i represivnih aparata, nego jednakom žestinom i nad obrtnicima, poduzetnicima i svima koji su živjeli od talenata, kreativnosti i vrijednog rada koji se prenosio obiteljski kroz generacije. Kolektivizacija vlasništva predstavljana je kao mehanicistički vrhunac ljudske povijesti i znanosti, a u pravilu je bila notorna pljačka i otimačina iz koje se razvio dekadentni društveno-ekonomski sustav, koji je, što se Jugoslavije tiče, hoštaplerski živio od kredita koje mu je zbog geostrateških razloga udjeljivao svijet kapitalizma i slobodnog tržišta, najviše SAD. Nosivi stup komunističke revolucije je prisila. Ako nisi za njih onda si im smrtni neprijatelj. Komunistički revolucionari slani su ubijati one koji nisu prihvaćali njihovu doktrinu i u to ime ubili su milijune ljudi. Maršal Tito, sa svojim komunističkim revolucionarima, jedan je od najvećih (komunističkih) krvnika dvadesetog stoljeća.

Kršćanska revolucija polazi sa sasvim suprotnog polazišta: prava revolucija ne ostvaruje se kroz obračun s drugima, koji su navodno krivi za nesreću povijesti i svijeta, nego kroz obraćenje vlastite nutrine i srca, gdje se ustvari nalazi pravi uzrok svih problema među ljudima. Djelovanje prema van i drugima odraz je revolucije koja se prvo dogodila unutar osobe. Proizlazi iz osobnosti koja se suobličuje s Isusom i ulazi u konstruktivni, suradnički i sustvarateljski odnos prema drugima i svijetu. Puno je toga među ljudima i u ljudima već dobro i to poput Isusa treba ohrabriti i unaprjeđivati, a ne uništavati da bi se povijest dovodila k ispunjenju i uspostavljao neki navodno savršeni poredak. Savršeno je jedino ljubiti, tražiti dobro i sudjelovati u njegovom rastu i razvoju. Povijest nije plod slijepog mehanicističkog determinizma, nego čovjekovih slobodnih odabira koji kroz odnos s Bogom dobivaju najbolju perspektivu. Zato kršćanska revolucija nije prisila, nego ponuda. Isus svojim učenicima ne zapovijeda da prokunu ili ubiju one koji ih ne žele slijediti, nego im kaže da otresu svoje haljine i krenu dalje. Da ih ostave na miru. Svrha otresanja haljina nije prijezir prema onima koji su ih odbili jer su njima i kasnije vrata otvorena, nego neprepuštanje razočaranju zbog neuspjeha i odlučno okretanje budućnosti i novim misijama.

„Isus Krist kapitalist“

Koliko Isus Krist nije komunist najbolje svjedoči prispodoba o talentima. To je možda i najkapitalističkiji dio njegovog navještaja. Trojica koja su dobila talente stavljeni su na svojevrsno slobodno tržište i dobivaju zadatak učiniti nešto sa svojim talentima. I kad bi se učinilo da će Isus stati na stranu onoga koji je na tom slikovitom tržištu ostao najsiromašniji, događa se iznenađenje. Isus vrlo brutalno kritizira baš najsiromašnijeg, koji je ostao s jednim talentom. Otvoreno mu prijeti paklom. A dvojicu bogatih, koji su svoje vrijednosti udvostručili, hvali i blagoslivlja, obećavajući im vječnu radost. Siromah je u ovoj situaciji kritiziran jer je sam sebi kriv za svoje stanje i položaj – prepustio se strahu i sigurnosti onoga što je imao. Bogati su pohvaljeni jer su do bogatstva došli radom i trudom. Odvažili su se u slobodi preuzeti odgovornost i stvarati nove vrijednosti. Njihovo udvostručeno privatno vlasništvo rezultat je poduzetnosti, kreativnosti, inovativnosti i sjajno iskorištene slobode. Kao osobe oni su veliki  u Božjim očima. Isus sve poziva na promjenu – na primat slobode nad sigurnošću i pouzdanje u Boga iz kojeg proizlazi stvaralaštvo. S druge strane, Isus nema nikakvog poštovanja za sigurnost i uplašeno čuvanje minimuma koje će čovjeku udijeliti država, partija, stranka, struktura… A Komunizam je živio upravo na takvim temeljima. Zato je posvuda i propao, za razliku od zapadnih socijalno-tržišnih i tržišnih gospodarstava utemeljenih uvelike na kršćanskoj etici. Na prispodobi o talentima.

Isus, siromasi i buržuji

 

Isus nije bio zaštitnik nijednog društvenog sloja, pa ni siromaha. Stajao je u obranu onih siromaha čije je siromaštvo rezultat društveno-političke nepravde, a koji su prihvaćali njegovu poruku. Rekao je da će teže bogataš u kraljevstvo Božje nego deva kroz ušicu igle, misleći na sve opake i zamamne zamke bogatstva i primjere nemilosrdnih bogataša, ali je imao prijatelja i među bogatima. Oko njega su se okupljali iz svih društvenih slojeva. Iz jednostavnog razloga jer humanost ne ovisi o klasi. Komunističkim rječnikom rečeno, Isus nije bio samo za radničku klasu, družio se on i s poduzetnicima. Uostalom, samo neki židovski buržuj mogao je u to vrijeme imati grobnicu u Jeruzalemu i dati ju Isusovoj rodbini i prijateljima na raspolaganje. Bio je to Josip iz Arimateje. Isti taj Josip bio je i ugledni član institucionalnih struktura koje nisu bile naklonjene radnicima i siromasima, ali je kao osoba i pojedinac imao drukčije srce i dušu od većine u tim istim strukturama, pa je zato kao takav – bogat i utjecajan – mogao postati Isusovim sljedbenikom. Isus nije propovijedao materijalno siromaštvo i jednakost. Propovijedao je Božju volju – Kraljevstvo Božje. A ona mu nije branila ni da nosi haljinu iz jednog komada, koju su mogli nositi samo imućniji. Nije bio licemjer poput Tita koji je propovijedao socijalističku skromnost i jednakost a živio kao jedan od najvulgarnijih careva, buržuja i bogataša svoga vremena.

Zbog napisanoga, i još puno toga drugog, ne treba se zabrinjavati nad pokušajima da se kršćanstvom i Isusom obrani Tita i komunizam.  To je ustvari izvrsna i laka prilika da se i u našim školama, gdje se potiho, ali ne i tako rijetko, mogu čuti slične teze o Isusu kao modelu pravog komuniste i ranom kršćanstvu kao ostvarenju savršenog komunizma, počne govoriti istina o takvim falsifikatima i notornim ideologizacijama Sina Božjeg i njegovog Evanđelja. A najljepši trg u Hrvatskoj vrlo skoro će dobiti ljepše ime (31.8.2017. to se se i ostvarilo). Hvala Bogu.

 

Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 9/2017.