Što Crkva vjeruje o Mariji?

1. BOGORODICA

Crkva je na Efeškom saboru 431. uvela svečani naziv Bogorodica za Mariju. Antiohijska je škola izbjegavala taj naziv, budući da je strogo razlikovala nazive Sin Božji i Sin čovječji tj. Kristovu božansku i ljudsku narav. Naprotiv, aleksandrijska škola i pristalice u Carigradu šire naziv Bogorodica. Antiohijska je škola isticala dualizam u Kristu (kod Nestorija se tako stekao dojam kako su u Kristu dvije naravi ali i dvije osobe), a aleksandrijska je kristologija isticala monizam (koji je kod Eutiha prešao u monofizitizam tj. nijekanje dvije Kristove naravi). Na fragmentu papirusa iz 3. st. spominje se prvi put taj naziv za Mariju. Ćiril Aleksandrijski Mariju je nazivao Bogorodicom. Sabor u Efezu potvrdio je protiv Nestorija Ćirilovu rečenicu Neka je isključen onaj tko ne prizna...i da je sveta Djevica stoga Bogorodica... Kasnije, 433. godine Formulom unionis i Antiohija je prihvatila naziv Bogorodica. I Kalcedonski, II. carigradski i I. lateranski sabor potvrdili su taj nauk. U to vrijeme posvuda nastaju Marijine crkve. Počeo se slaviti i najstariji Marijin blagdan, svetkovina Bogorodice, u Istočnoj Crkvi slavi se 26. prosinca (već u 5. st.), a u Rimu 8. dan poslije Božića. Naziv Bogorodica zamjenjuje se nazivom Majka Božja. Naziv je istoznačan, no on je na Zapadu češći, dok je na Istoku češći naziv Bogorodica.

Sveto pismo ne upotrebljava izrijekom nigdje ovaj naziv ali se njegova svjedočanstva o Mariji kao Isusovoj majci tako tumače. Kad je Marija prava Isusova majka onda je ona i Bogorodica, budući da je Isus ne samo homo perfectus nego i Deus perfectus. Da je Marija Bogorodica dokazuje se prema teološkim pravilima iz hipostatskog sjedinjenja obiju naravi u jednoj božanskoj osobi. U Lk 1,31 anđeo naviješta kako će Marijino čedo biti sveto i zvat će se Sin Božji. Nadalje, Elizabeta pozdravlja Mariju kao majku Gospodina njezina u Lk 1,43; što upravo znači da je ona Majka Boga tj. Bogorodica. No, da Marija bude prava Bogorodica, nije potrebno da rodi narav Božju, nego je dovoljno da se narav čovječja u času začeća hipostatski sjedinila sa Sinom Božjim tj. Bogom. Kao što je dovoljno da majka začne i rodi tijelo, a ne i dušu, no budući da se tijelo u času začeća sjedinjuje s dušom, ona začinje i rađa cijela čovjeka a ne samo tijelo. Marija je u utrobi začela tijelo čovječje, koje se u času začeća sjedinilo u jednu cjelinu s dušom, a oboje, duša i tijelo, u istom času sjedinilo se sa Sinom Božjim, pravim Bogom, i zaradi toga je ono što se rodilo od Marije, naime ona jedna cjelina, jedna hipostaza, jedna osoba: Sin Božji, pravi Bog a Marija Bogorodica. Marija nije Kristu dala vječni bitak, ona je postala u vremenu majka onome koji je Bog od vijeka, a koji je u vremenu primio u svoju osobu čovječju narav. Ispovijedajući da je Marija rodica kažemo da je Isus pravi čovjek, a zajedno priznajući da je Bogorodica kažemo da je Isus i pravi Bog.

2. MARIJA DJEVICA

Prvi simboli vjere imaju naslov za Mariju ex Maria Virgine. Prvi anatematizam Efeškog sabora (DH 252) te Kalcedonski simbol (DH 301) donose zajedno oba naslova - od Marije Djevice Bogorodice. Naslov Djevica je naslov koji Sveto pismo pridaje Mariji (Mt 1,23 kao paralela Iz 7,14; Lk 1,26-27). De fide je da je Marija Djevica ante partum, in partu et post partum - prije rođenja, u rođenju i poslije rođenja Isusova. Djevičanstvo Marijino uvijek se ispovijeda zajedno, u povezanosti s njezinim materinstvom.

 

 Marija je začela kao djevica (Virgo ante partum) - da je Marija začela nadnaravnim zahvatom Duha Svetoga, svjedoče evanđelja. Postoji tradicionalna interpretacija da je Marija već prije navještenja odlučila živjeti u braku s Josipom na djevičanski način; ali židovski mentalitet onoga vremena isključuje bilo kakvu ideju djevičanskog braka za ženu. No, a priori se ne može zbog izvanjskih razloga isključiti mogućnost zavjeta djevičanstva kod Marije prije navještenja. Naime Marija je već od svog začeća bila pripremana osobitom Božjom milošću. To može značiti da se njezino ponašanje moglo kretati i izvan uobičajenih norma njezina ambijenta.

Prema drugoj interpretaciji Marija nije razmišljala o djevičanskom braku prije navještenja. Živjela je djevičanskim životom prije braka s Josipom, zamišljala je da će kad prođe svadba ona s njim započeti i bračno živjeti i rađati djecu. U tom slučaju Marijine riječi muža ne poznajem znače da ona hoće reći kako je zaručena tj. obećana Josipu, ali da još s njime ne stanuje, odnosno bračno ne živi.

Po trećoj interpretaciji Marija dolazi na ideju djevičanskog braka u času navještenja. Radi se o tumačenju Iz 7,14. Hebrejski termin almah kod Židova izražava djevojku za udaju, označava više mladost i socijalno negoli moralno stanje. Pretpostavlja se da bi Marija znala ovaj tekst , te bi zapravo njezino pitanje anđelu značilo: Kako će to biti ako se proroštvo Izaijino ima ispuniti na meni, kad ja ne poznajem muža te dakle ne mogući ne smijem u tom slučaju upoznati muža? Anđeo bi joj odgovorio prepusti svu inicijativu Bogu: Duh Sveti sve će urediti jer njemu je sve moguće. I Marija to prihvaća.

Čini se da je najuvjerljivija druga interpretacija.

Isus - premda začet djevičanski, nadnaravnim utjecajem, bez sudjelovanja zemaljskoga oca - u utrobi se Marijinoj razvijao i rastao po prirodnim zakonima. Marija ga je nosila devet mjeseci, kao što sve majke nose djecu u blagoslovljenom stanju. Sv. Augustin je rekao da je Marija Isusa začela prije u duši nego u utrobi, dakle vjerom.

Proroštvo Iz 7,14 o začimanju i rađanju Djevice Matej primjenjuje na Mariju. Izvornik na hebrejskom ima riječ almah, što ne znači isto što i grčki naziv parthenos, koji bi na hebrejskom trebao značiti betulah. Almah znači mlada žena, djevojka. No, evanđelisti Mt i Lk taj su tekst protumačili kao proroštvo da će baš djevica začeti i roditi. Prorok govori o znaku; on govori u sadašnjem vremenu jer u hebrejskom nema razlike između prezenta i futura, što se tumači ne samo da će se dolazak Emanuela zbiti po tome što će djevica začeti, nego i što će djevica roditi.

Marija je djevica i u porodu (Virgo in partu) - Epifanije prvi upotrebljava formulu vazda djevica, zatim Ambrozije, a posebno Augustin jasno uče da je i rođenje bilo čudesno. Ćiril Jeruzalemski upotrebljava sliku nerotkinje Sare, govori i o vezi Adama i Eve i njihova nastanka: Dakle, Eva se mogla roditi iz rebra muževljeva bez matere, a sin se nije mogao roditi iz utrobe djevice bez utjecaja muža? ... Adama je Bog mogao iz blata zemaljskog sagraditi, a djevica da ne može roditi sina? Augustin kaže: Djevica je rodila, jer je Djevica začela ... Ista snaga izvela je udove Djeteta kroz nepovrijeđenu djevičansku utrobu majke, snaga koja je kasnije kroz zatvorena vrata uvela udove pomlađenoga, uskrsnulog tijela. Sv. Toma kaže kako je Isus imao pravo tijelo jer se rodio od žene, a bio je pravi Bog jer se rodio od djevice.

 Marija je ostala djevica i nakon poroda (Virgo post partum) - Mt 1,18 (Marija, zaručena s Josipom, prije nego se oni sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetome) i Mt 1,25 (I ne upozna je dok ne rodi sina). Vremenski prijedlozi prije nego i dok ne moraju značiti da je poslije uslijedilo ono što prije, do tada nije bilo. Ovo možemo usporediti s Ps 109,1 sjedi mi zdesne dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim; što ne znači da Sin Božji neće sjesti s desne Bogu Ocu poslije kad neprijatelji budu položeni. Nadalje kaže se da je Isus prvorođenac, no to ne znači da je Marija imala još djece, jer prvorođeni je koji se rodio, pa nije važno je li se poslije rodilo još djece ili nije. Poteškoća dolazi i s nazivima Isusova braća i sestre. Neki su u starini učili da je Josip kao udovac oženio Mariju, pa bi to .bila djeca iz njegova prvog braka. Biblijske su znanosti dokazale da braća zapravo znači rođaci, dakle braća u širem smislu, bratići i sestrične.

Drugi vatikanski sabor izrekao je tvrdnju da Isus rođenjem od Marije njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio nego posvetio (LG 57). Bit je djevičanstva prije svega u vjernosti. Nikako se ne smije iznositi sadržaj ove istine vjere da bi se stekao dojam kako je brak u kojem se muž i žena ljube dušom i tijelom i u kojem rađaju djecu nešto manje vrijedno negoli djevičanstvo. Rahner govori: Nema, dakle, nikakva smisla Bogu posvećeno djevičanstvo u sebi i općenito shvaćati kao neki već po sebi razumljiv ideal, te onda slaviti Mariju Djevicu kao idealan primjer tog djevičanstva. Ne može se lako izbjeći opasnost da se umanji smisao i značenje braka i bračne ljubavi. Nije bračni život ništa manje svet nego djevičanstvo. To se ne smije brkati! Na temelju Marijina djevičanstva ne smije se zaključivati kako je bračni život manje vrijedan.

Ne smije se propovijedati ni to da bi Duh Sveti zamijenio muža kod Marije - u spolnom činu. Za Mariju je tako uveden i naziv Zaručnica Duha Svetoga. Ratzinger dobro distingvira kako dogma o Marijinu djevičanstvu nema ništa zajedničko s tzv. teogamijom, tj. mitovima prema kojima bi bogovi začimali sa ženama neke polubogove ili poluljude.

Marijino djevičanstvo pojavljuje se uvijek u vezi s njezinim bogomaterinstvom. Marija je dušom i tijelom djevica jer je potpuno uključena u ovu zadaću, da bude majkom Gospodinovom. Djevica znači vjernost. Marija je posve vjerna Bogu i zadaći koju je on od nje tražio. Marija Djevica jest otajstvo vjere. Sv. je Toma rekao Ne vjerujemo mi da je Isus Bog zato što se djevičanski začeo, nego se djevičanski začeo jer vjerujemo da je Bog!

 

3. MARIJA BEZGRJEŠNA (IMMACULATA)

8. XII. 1854. Papa Pio IX. bulom Ineffabilis Deus proglasio je da je Marija bez istočnoga grijeha začeta. Uveden je i blagdan na isti dan, 8. XII. devet mjeseci prije Marijina rođenja. Prvi je ovaj blagdan potvrdio papa Siksto IV. 1476.

U razmišljanjima o Mariji Bezgrješnoj postoje dva suprotstavljena tabora: franjevci, koji su branili bezgrješno začeće BDM, i dominikanci koji su ga osporavali. Sv. Toma kaže ...Jedino Sin Djevice bijaše čist od istočnoga grijeha od kojega, istina, Bl. Djevica bijaše očišćena milošću posvetnom u utrobi majčinoj ... Krist ju je nadmašio u tome što je bez istočnoga grijeha začet i rođen. Bl. Djevica se u istočnom grijehu začela, ali nije se rodila. Problem je kako je Marija - ako je bez istočnoga grijeha začeta - otkupljena? Duns Scott je dao rješenje: Božje predznanje! Bog je znao da će Marija roditi Sina Božjega i izuzeo je od grijeha otkupljenjem koje će Isus tek učiniti. Tako je Marija praeredempta tj. unaprijed otkupljena, Marija je unaprijed očuvana. Sv. Bernard kaže kako bezgrešno začeta nije, ali je od začeća, u utrobi svoje majke - posvećena. Papa Pio IX. koji je proglasio dogmu bio je franjevac trećoredac. On je poslao svim biskupima svijeta pismo  da mu odgovore, vjeruju li njihovi vjernici to da je Marija bez istočnoga grijeha začeta. Od 620 biskupa samo je 4 odgovorilo niječno, i od njih su se trojica poslije izjasnila u prilog vjere u Bezgrješno začeće. U to se vrijeme, 1858. Ukazala Gospa sv. Bernardici Soubirou, i sama je Marija rekla Ja sam bezgrješno začeće. Marija je već otprije u preobilju obdarena milošću, od Boga ljubljena, te se to stanje može protegnuti i na sam njezin početak. Postoji razlikovanje aktivnog začeća (začeće Isusa) i pasivnog začeća (začeće Marije od njezinih roditelja).

U tekstu Post 3,15 Bog stavlja neprijateljstvo između potomaka žene i đavla. Tumačilo se da je naviještena žena Marija. Dakle, s jedne strane Krist i Marija, a s druge strane đavao. Da je Marija bila i malo grijehom okaljana, ne bi mogla biti s druge strane. Stari su već u Mariji gledali novu Evu. Na početku u knjizi Postanka vidimo navještaj pobjede da bi se ista pobjeda na kraju i ostvarila, u knjizi Otkrivenja.

Vjera o Mariji Bezgrješnoj uključuje dvoje: bezgrješno začeće BDM i njezinu osobnu bezgrješnost. Irenej u govoru o novoj Evi polazi od naviještanja i ističe Marijinu poslušnost. Grgur Nazijanski smatra da je Marija očišćena od Adamova grijeha prije navještenja, i u tome ga slijede mnogi istočni oci. Ivan Damašćanski odbacuje misao o Marijinu očišćenju u času navještenja, jer Marija je posve neokaljana mladica, i rodila se kao posve sveta djevojčica. Istočni su oci više zauzeti svetošću nego bezgrješnošću Marijinom. Zapadni su oci baš razvili pojam bezgrješnosti jer su se više bavili problematikom istočnoga grijeha. Augustin kaže da Marijina čistoća nije po zasluzi nego po milosti. Anselmo Canterburyjski uči da je Marija čistoća neusporediva s drugima, te da je na nju unaprijed primijenjena milost Kristova otkupljenja. Duns Scott (doctor Immaculatae) govori o Mariji kao unaprijed očuvanoj od iskonskoga grijeha.

Dominikanci ne dopuštaju izraz bezgrješno začeće, već samo začeće Bezgrješne. Origen misli da je Marija morala imati barem neki mali grijeh, da bi je Krist mogao otkupiti. Od Origena to mišljenje preuzima i Ćiril Aleksandrijski. Na Zapadu Pelagije uči da je Marija samo jedna od bezgrješnika među svecima, koji su to postali ne po milosti nego po osobnoj zasluzi. Za Pelagija je Marija etički bezgrješna, a ne očuvana bez grijeha po milosti Kristovoj. Protiv toga ustaje Augustin ističući Marijinu milosnu bezgrješnost. Sv. Toma uči da BDM nije učinila nikakva osobnog grijeha, ni smrtnoga ni lakoga, da se tako u njoj ispuni što veli Pj 4,7. Prvi lateranski sabor donosi izraz bezgrješna Marija, izgleda i za bezgrješno začeće i za osobnu Marijinu bezgrješnost. Tridentski sabor osuđuje one koji bi učili da čovjek kroz cijeli život može izbjegavati grijeh, pa i laki, osim po posebnoj Božjoj povlastici, kao što Crkva drži o Blaženoj Djevici.  Drugi vatikanski sabor naziva Mariju sva sveta i od svake ljage grijeha izuzeta. Istočna Crkva oduvijek je vjerovala da je Marija bezgrješna, jer to proizlazi već iz naslova Theotokos. Krajem 14. i početkom 15. st. prvi koji je Bezgrješno začeće doveo u pitanje bio je Nicefor Kalist Xantopulos. On uči da je BDM očišćena od istočnoga grijeha u času kada je ona začela Isusa, tj. u događaju Utjelovljenja. Danas istočni teolozi općenito uče da je Marija bila bez osobnih grijeha, ali ne i bez istočnoga grijeha od kojeg je očišćena na čas navještenja. Kao razlog svom uvjerenju uglavnom navode da ne mogu pojmiti da bi netko mogao biti otkupljen ako nije pod grijehom. Oni ne prihvaćaju, što katolici drže, da postoje istine vjere koje mogu biti sadržane u nekoj drugoj objavljenoj istini, koje su zbog toga duže vrijeme nepoznate.

Reformatori o Bezgrješnoj - oni prvenstveno polaze od Biblije. Zamjeraju da dogma praktično poriče univerzalnost otkupljenja te da se tu radi o tipično katoličkom učenju kojim Rimska Crkva sebe veliča. M. Luther govorio je o bezgrješnom začeću Kristovu, a ne Marijinu. Kasniji Luther više se okreće mišljenju da je Marija bila očišćena od grijeha po Duhu Svetom u času začeća Isusa. Calvin je još radikalniji govoreći samo o Kristovu bezgrješnom začeću. Zwingli slijedi kasnijeg Luthera. Za reformatore postoji shvaćanje o milosnoj pripravi i posvećenju Marije za njeno bogomaterinstvo. Učenje o Mariji punoj milosti ne smije dovesti u pitanje vjeru u jedinstveno Kristovo djelo spasenja i njegovu bezgrješnost. Pitanje o biblijskoj utemeljenosti mariologije dovodi reformatore do nove svijesti nasuprot predajom danih shvaćanja.

Bezgrješno začeće znači da je Marija od početka posjedovala milost. Marija se razlikuje od nas jedino po tome što je darove od početka posjedovala i što ih je posjedovala u neusporedivoj mjeri.

Marija je otkupljena. Rahner na pitanje, može li ona biti bez grijeha, odgovara protupitanjem: je li netko manje otkupljen ako nije griješio? Milost koja se sastoji u praštanju grijeha ne sastoji se u tome što je čovjek bio pao u grijeh (to je njegova stvar, njegova krivica), nego u tome što se čovjeku daruje milost opravdanja. Crkva slaveći Marijinu bezgrješnost zna da joj time ne pripisuje neku povlasticu, koju bi ona sama bila postigla svojom snagom, nego da tako slavi samoga Boga i njegovo milosrđe.

4. NA NEBO UZNESENA (ASSUMPTA)

Već od 7. st. slavila se u Crkvi liturgija Marijina uznesenja na nebo. 1. 11. 1950. papa Pio XII bulom Munificentissimus Deus svečano je definirao: Bezgrješna Bogorodica vazda Djevica Marija nakon završetka svoga zemaljskog života dušom i tijelom uzeta je u nebesku slavu. Prije no što je definirao ovu formulu papa je pitao sve biskupe svijeta za mišljenje, njihov je odgovor bio kako smatraju da je Marijino uznesenje sadržano u objavi i smatramo korisnim da se ta istina definira.

Nigdje u Pismu ne nalazimo svjedočanstva o ovome. Znamo samo da je prema predaji živjela u Efezu do svoje smrti. Dakako, Marija nije umrla tako što bi njezina smrt bila kazna za grijehe, budući da je ona od začeća bezgrješna. Time što je Marija umrla potvrđeno je da je trebala otkupitelja, da je imala smrtno ljudsko tijelo, te da je Isus koji se od nje rodio bio pravi čovjek. U definiciji se veli da je Marija uzeta, što jasno kaže da je to Božje djelo, da je naime pridružena nebeskoj slavi po zaslugama svoga Sina koji je i nju otkupio, unaprijed je očuvao od svakoga grijeha, ali ju je i oslobodio od posljedica grijeha tj. smrti. Neki su govorili da je već treći dan poslije smrti Marija uznesena na nebo. To bi se moglo zaključiti i kod sv. Augustina, on kaže trulež i crv nakaza su čovjekova stanja, od čega je izuzeta narav Marijina... Sv. Ćiril Aleksandrijski tumači riječi iz Otk 12 i kaže da je veliko znamenje koje se ukazalo na nebu Marijino tijelo. Sv. Bernard kaže da je tijelo Marijino ostalo u zemlji, činilo bi se da je Krist zanemario ili da se malo brinuo za čast svoje matere... Sv. Toma jednostavno kaže vjerujemo da je Marija poslije smrti uskrisena i u nebo odnesena.

Na Svetkovinu Marijina uznesenja Crkva je slavila upravo uznesenje tijela Marijina. I grčka je Crkva na saboru 1672. u Jeruzalemu ispovjedila vjeru u Marijino uznesenje. Biblijsko mjesto na koje se posebno rado poziva predaja o Marijinu uznesenju jest Otk 12.

 Glavna teološka poruka ove vjerske istine - ova istina ispovijeda da je vječna slava već sada mogućnost naše povijesti, našeg čovječanstva i našeg tijela. Slaveći Mariju na nebo tijelom i dušom uzetu mi priznajemo veličinu svakog čovjeka koja se ima ostvariti po Božjem milosrđu. Marijino uznesenje dakle poručuje: tijelo se spašava. Tijelo je već spašeno. Tako u Mariji Crkva gleda svoj vlastiti uzor i svoju vlastitu budućnost.

 

                                    Vlado Košić, biskup (preuzeto uz članka Marija, Majka Sina Božjega)