NASLOVNICA, PROPOVIJED

Isusovi učenici ne proklinju tamu svijeta nego pale svjetlo i donose zrnce životne radosti!

„Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta.“ Ove Isusove riječi iz današnjeg evanđelja upućene su svima nama koji ga hoćemo i želimo slijediti svojim životom. Svatko tko ga ozbiljno shvaća i želi ozbiljno poraditi na svom vjerničkom životu zastaje pred ovom riječju.

Isusovi učenici ne proklinju tamu svijeta nego pale svjetlo i donose zrnce životne radosti!

Želi je duboko usaditi u vlastito srce i primijeniti u svakodnevnom životu. Isus je nas i naše svjedočenje zamislio i usporedio sa trima stvarnostima sa solju, svjetlom i gradom na gori. Ovo je put koji je nesumnjivo težak, ali je to jedini put koji vodi u Kraljevstvo nebesko. Jedini put koji donosi uspjeha. Put je ovo koji se u ponudi mnoštva površnih putova današnje „kulture života“  teško odabire i još teže se njime hodi. Ili bolje rečeno njime rijetki hode. Možda pred izazovnošću ovog Isusovog poziva po prilici razmišljamo da je ovo bili upućeno samo apostolima, a nama je dovoljno ostati u našoj površnosti. U nekakvim našim fikcijama i iluzijama. U nekakvim našim zamišljanjima vjere svedene redovito na razinu folklora. A Isus je isti i jučer i dana si uvijeke. Ne varajmo se da je drugačije. Živimo u vremenu kad je na cijeni samo ono materijalno, opipljivo. Vrijedi samo ono što se može staviti u količinu, u brojke. Duhovno je redovito po strani. Uvijek imamo opravdanja jer kažemo ne stiže se, nemamo vremena. Nažalost i mi vjernici podlegli smo danas ovoj napasti koja razara naš život. Pretvara nas u ljude bez nade, ispunjene besmislom. Rijetki se danas odlučuju za put istinske duhovnosti a da redovito nisu izvrgnuti ruglu, nažalost nerijetko i iz naših vjerničkih usta. Pa i vlastite obitelji. Sve ono što ne donosi bogatstvo, slavu, užitak, uspjeh, moć, dobit, zabavu smatra se gubitkom vremena. I tko je to glup danas gubiti vrijeme. I tko se to danas želi izvrgnuti prijeziru i ruglu svijeta i živjeti drugačije? Tko je to dovoljno ponizan i skroman da neprestano traži volju Božju u svome životu i izvršava je? Tko to Isusa shvaća ozbiljno? Tko je to i među nama vjernicima spreman do kraja slijediti Isusa?

Tko je to spreman odreći se sama sebe, uzeti svakodnevno svoj križ i slijediti Isusove stope? Tko je spreman biti toliko „lud“ za Isusa? Sam Isus kaže na jednom mjestu da je takvih malo. Jesu li stvarno svi oni koji se kite kršćanskim imenom stvarno spremni potpuno biti Isusovi, ili nam je draže biti u žabokrečini površnosti i osrednjosti. Odakle među nama kršćanima toliko zla, sebičnosti, licemjerja ako smo svi vjernici? Tko se zadovoljava samo minimumom, i dalje će živjeti u osrednjosti ovog svijeta. Slijegat će ramenima i misliti pa ionako se ne može ništa učiniti. Istinski Isusovi učenici ne proklinju tamu svijeta nego pale svjetlo. Donose zrnce životne radosti svugdje pale tračak nade. Današnjem svijetu u kojem su srca ljudi zarobljena svjetovnim željama potreban je lijek, potrebna je Isusova Radosna vijest. Ovom svijetu je potrebno svjetlo Isusa Krista. I tu Isus računa s onima koji su se spremni uputiti onom uskom stazom „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta“  pokazati svojim životom, svojim riječima, svojim djelima da smo Njegovi.

Ne možemo se suobličavati ovom svijetu, živjeti po njegovim pravilima i umišljati da slijedimo Isusa i donosimo radosnu vijest u živote onih koje Bog stavlja na naš put. „Ako sol obljutavi čime će se ona osoliti; nije nizašto nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“ Sol se razlikuje od jela ali je u jelu zato da mu dade okus. Kao što se sol ne uzima sama nego u jelu, tako je Bog zamislio kršćane, ne kao odvojenu i zatvorenu grupu. Ne kao one koji će biti stiješnjeni u sakristiju, nego kao svjedočansku jezgru i snagu evanđelja u svijetu u svakom trenutku. Svjetiljka nije sama sebi svrhom nego je u službi drugima. Ona svijetli i tako razgoni tamu da ljudi vide. Bog se služi kršćanima da bi u svijetu suzbijao tamu zablude, raskrinkavao zlo i pokazivao put koji vodi u život. Kao što se grad na gori ističe i odvaja od svega što je u dolini, tako i su kršćani istaknuti i načinom življenja izdignuti iznad drugih, što mora biti vidljivo drugima kao pouka i primjer. Kao što sol ne može biti neslana, kao što svjetlo ne može ne svijetliti kao što se grad na gori ne može ne vidjeti, tako je i s kršćaninom sve vidljivo. Ako je pravi  on ne može ne svjedočiti životom njemu objavljene i predane kršćanske vrijednosti.

Crkva koju mi kršćani tvorimo ne može biti istinska i Kristova Crkva ako nije  sol,  ako ne osoli ovo neslano društvo ogrezlo u zlu i nemoralu svake vrste. Crkva  ne može ne svijetliti  u ovoj tami ljudskih srdaca i sudbina, ne može prestati pokazivati put spasenja. Bila je i bit će  grad na gori  makar mnogi zatvarali oči, okretali glavu, u nju upirali prstom. A mi danas. Gdje smo mi u svemu tome?  Å to je   s našom soli, svjetlom, našim gradom na gori.  Spremni smo nazvati ovaj svijet svijetom nasilja, rata, prijevara, korupcije, nedosljednosti i pri tom nažalost nismo daleko od istine. Pitamo se gdje smo to zatajili pa je svijet tako slabo začinjen čistoćom srca, željom za mirom, dobrotom. Možda se pitaš pa zar je moguće uopće biti velik u ovoj modernoj prljavštini zla i grijeha. Itekako. Kad je Isus izgovarao ove riječi svojim apostolima, bili smo mu mi u mislima, ja i ti, i svi ljudi 21. stoljeća i svi do kraja svijeta. Točno je na svakog od nas mislio kad je govorio “Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta“.  Kako Bog može doprijeti do srca moga muža, žene, djeteta, moje obitelji, mojih bližnjih ako mu ne dopuštam da najprije mene promijeni.

Da bi me Bog mogao upotrijebiti valja mu dopustiti da me radikalno mijenja iznutra inače postajem bljutava sol koja ničem više ne služi. On je Onaj koji svakog od nas može osloboditi i izliječiti. Učiniti nas zdravom solju i svjetlom. On jedini može dati istinsku slobodu duha i snagu da slijedimo Njegov put. Nažalost toliko puta upravo mi vjernici unosimo nered svojim djelima i gasimo svjetlo koje je Bog u nama upalio. Nemojmo bježati od istine, jer će nas sustići na stazi života, prije ili kasnije. I to svakoga, osobno. Tako je malo potrebno da ostvarimo ovaj današnji Isusov zahtjev. Prorok Izaija nam danas neka od tih djela nabraja „podijeliti kruh s gladnim, zaogrnuti golog, pod krov uvesti beskućnika, ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi, ukloniti iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dati kruha gladnome i potlačenom.“ Ta su djela živi plamen vjere jasniji od bilo koje ljudske riječi i filozofiranja, umovanja i problematiziranja. Tu se vidi kršćanstvo. Tu se vidi kršćanin. Tu se prepoznaje onaj koji slijedi Isusa Krista. Tako se jednako svijetlilo u Izaijino vrijeme, i u Isusovo, tako se svijetli i danas. Ako je ikad potrebno svijetliti to je danas u tunelima moderne izgubljenosti i dezorijentiranost, svjetske i nacionalne. Ako je ikad potrebno biti svježa sol onda je to u ovom modernom i bljutavom nakaradnom društvu koje je izgubilo svaki ukus za život bez grijeha i poštivanje božanskih vrednota.   Eto, baš smo pozvani ti i ja, da svijetlimo u ovom zamračenom svijetu i da ga učinimo ukusnijim, i ljepšim u moralnom, duhovnom i kulturnom smislu za život.

don Damir Bistrić

https://duhovnost.net/

%d blogeri kao ovaj: