NASLOVNICA, PROPOVIJED

Koronavirus je zlo, ali ujedno i prilika za najplodonosniju korizmu koju smo ikada imali

Blizina smrti nikad ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. I dok nam se u ovom korozmenom vremenu njena neminovnost (sada i preko medija) stalno iznova posvješćuje, to bi trebalo iskoristiti, između ostalog, za malo temeljitiji ispit savjesti i načina na koji živimo.

Prema tradiciji i teoriji, korizma je vrijeme od četrdeset dana kroz koje se Crkva priprema za Veliki tjedan i Uskrs. To je vrijeme pokore i obnove cijele Crkve, postom, molitvom i djelima Milosrđa.

U stvarnosti današnjeg zapadnog svijeta korizma je vrijeme u kojem se odričemo od slatkog, alkohola, cigareta ili društvenih mreža, odemo tu i tamo na križni put, a petkom obvezno uživamo u ribljim specijalitetima.

Ove godine stvari će, čini se, ipak biti malo drukčije. Malo je koji svećeni<k na Čistu srijedu, izgovarajući prilikom obreda pepeljenja riječi: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti“, mogao sanjati da će se cijeli svijet na tako dramatičan način suočiti upravo s tom činjenicom u obliku pošasti koju je uzrokovao novi koronavirus, a koja i u našoj zemlji uzima sve više maha.

Reakciju svijeta na tu jednostavnu i vječnu istinu možemo vidjeti na svakom portalu i u svim vijestima: širenje panike (uz obvezan podnaslov: BEZ PANIKE), ufanje u nove, ekspresno testirane lijekove, punjenje zaliha bez razmišljanja o sugrađanima koji možda neće sutra imati što za jesti, briga za pad indeksa na burzama… Malo duhovitiji medijski urednici izvlače liste filmova iz žanra tzv. zombie apokalipse koje bi sada svakako trebalo pogledati, a iz kojih se daju izvući i neke preporuke za preživljavanje. Ukratko, svijetom vlada strah.

Strah je to od onog praha u koji ćemo se vratiti, strah pred pitanjem na koje svijet nema odgovor: što je iza smrti? Pomalo ironično, u poticanju te atmosfere straha prednjače upravo oni koji inače prikazuju Crkvu kao instituciju koja vjernike drži u atmosferi straha stalno ih podsjećajući na sudnji dan. Sada su svjetovni mediji počeli vikati ono što kršćani govore još od prvih stoljeća: „Kraj je blizu!“ Dakako, za razliku od Crkve, njima nedostaje ona: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Ali zato bi ta rečenica trebala zvoniti u ušima svakog kršćanina upravo u ovim danima.

Koronavirus kao prilika

Blizina smrti nikad ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. I dok nam se u ovom korozmenom vremenu njena neminovnost (sada i preko medija) stalno iznova posvješćuje, to bi trebalo iskoristiti, između ostalog, za malo temeljitiji ispit savjesti i načina na koji živimo.

Mogli bismo se preispitati o svojem odnosu prema hrani, sada kad se čini da bi mogla zavladati njena nestašica. Otkud dolazi hrana koju svakodnevno kupujemo u velikim supermarketima? Suvremeni gradski čovjek uopće ni ne razmišlja da je u pogledu hrane potpuno ovisan o cijelom lancu dobavljača i da rijetko koja zemlja, a kamoli obitelj može opstati od svoje vlastite hrane. Možda apsurdnost tog stanja najbolje opisuje činjenica da hrvatski građani, s jedne strane, pustoše police dućana u strahu da neće imati što jesti, a s druge strane uzgajivači ribe i junadi strahuju kako zbog zastoja izvoza neće imati kome prodati svoje meso i ribu. Osim toga, tu hranu koja nam je danas tako važna inače svakodnevno nemilice bacamo, dok drugi gladuju.

Ovo je prilika da „skeniramo“ i naše obiteljske odnose. Od svih europskih država epidemija je (zasad) daleko najteže pogodila upravo Italiju. Neki razlog vide i u tome što je virus posebno poguban za starije osobe, a Italija ima najstarije stanovništvo u Europi (i drugo najstarije na svijetu). Ni ostale europske zemlje ne mogu se pohvaliti mladošću, a među njima ni Hrvatska. Imamo li snage suočiti se i s tim problemom i, svatko za sebe, zapitati što je pošlo po zlu da su Europljani prestali voljeti djecu – voljeti ih više od vlastitog komfora, standarda i karijera?

Mogli bismo preispitati i naš odnos prema starijim generacijama, odnosno praksu smještanja starijih osoba u umirovljeničke domove, prepuštajući tako nekome drugome brigu za vlastitu obitelj. Taj drugi ovlašten je onda i zabraniti vam posjete, što se upravo dogodilo u Francuskoj, naravno, s ciljem sprječavanja zaraze. Međutim, ima onih koji tvrde da će se starci tako možda očuvati od korone, ali umrijet će od tuge i samoće. Vjerujem da bi većina njih radije izabrala virus.

Ova epidemija pokazala je i da ništa što inače stavljamo na pijedestal i što nam se predstavlja kao apsolutno nužno i neodgodivo zapravo to nije: odgođeni su brojni sportski, kulturni i poslovni događaji, ljudi se klone shopping centara, zatvaraju se škole, odustaje se od putovanja, ne stižu nam najnoviji gadgeti iz Kine. A i dalje živimo.

Osvještavanje o blizini smrti može nas potaknuti i da donesemo odluke koje stalno odgađamo. Zapitajmo se: kad bi ovo bili naši posljednji dani, bismo li htjeli biti tu gdje jesmo, raditi ono što sad radimo, biti u vezi s onim s kim sad jesmo, živjeti na način na koji sad živimo? Bismo li se željeli s nekim izmiriti, nekome oprostiti, nekoga zagrliti? Kad bismo znali da sutra umiremo, bi li nam bilo žao što nismo imali još djece, pozvali nekoga na piće, više se družili, češće bili radosni, neprestano ljubazni?

Dakako, ovo je prilika i da vlastitu svakodnevicu, koju inače uzimamo zdravo za gotovo, promotrimo drugim očima. Imam prijateljicu koja se treba vjenčati u lipnju. Budući da ne živi u Hrvatskoj, a ni njen zaručnik nije Hrvat, prije vjenčanja trebaju se izboriti sa svom silom administracije što zahtijeva njihov dolazak u Hrvatsku. Taj dolazak sad je odgođen, a datum se približava, pa je i vjenčanje puno neizvjesnije nego što bi to inače bilo. Koliko će samo oni biti sretni kada ipak uspiju ishoditi sve potvrde (jer znam da hoće) i kad se uspiju vjenčati! Možda neće svaki detalj biti savršen, ali sâm čin vjenčanja bit će daleko važniji.

Koliko je dragocjena mogućnost da živimo onako kako smo navikli živjeti! Kako je nezasluženo da nam se stvari događaju po planu, baš onako kako smo htjeli! Koliko samo lijep život vodimo na ovom starom i bogatom kontinentu! Kolike nam se lijepe stvari događaju, kolike blagoslove primamo, koliki oblaci „krvare ljepotu“ dok ih mi ne primjećujemo jer su nam „oči uprte u zemne stvari“!

Kršćanski odgovor

Važno je naglasiti da se kršćanska Europa ne suočava prvi put s epidemijom, a povijest pamti i puno smrtonosnije i puno sveobuhvatnije zaraze koje su desetkovale Europljane u prošlim stoljećima. No ovo je vjerojatno prvi put da se s takvom vrstom pošasti susrela sekularna Europa. A ona na nju, kao što vidimo, nema odgovor. Ona ima upute, hladne i jasne epidemiološke mjere. I njih svakako treba slijediti kako bi sve skupa potrajalo što kraće, no one nisu konačan odgovor. Konačan odgovor mogu dati samo kršćani.

Nažalost, izgleda da su i oni, iako najvećim dijelom vjerojatno potpuno nesvjesno, potpali pod utjecaj sekularne dogme koja vjeru smješta u strogo privatan prostor. Dokaz je tome ukidanje misa u Italiji i nekim drugim dijelovima Europe, pa i Hrvatske. Talijanski povjesničar, medijevalist, Franco Cardini, u tom je smislu upozorio da razlika između Srednjeg vijeka i suvremenog svijeta nije u činjenici da je danas uznapredovala znanost nego u tome što se razmahao individualizam. Ljudi su nekada imali zajedničku vjeru, čitavi narodi bili su istog vjerničkog duha i za vrijeme epidemija zajednički bi se molile devetnice i organizirale procesije. Danas se zatvaraju crkve, preporuča se privatna molitva, ljudi zaziru jedni od drugih, čuvajući zdravlje, jer vjeru ionako nisu ni imali. Ona je bila samo neki dodatak, ukras našem svakodnevnom životu, naša privatna stvar.

No čovjek nije samo biologija, a ni samo psihologija. Čovjek je prije svega duboka čežnja za onostranim, čovjek je veliko pitanje na koje odgovor ima samo Bog. Današnji razvijeni svijet svim se silama trudi to zanijekati. Pomislili smo da znamo sve, da možemo sve, da smo gospodari svega i Bog je postao višak. U eri tehnoloških čuda kome još trebaju Božja? Znanstvene spoznaje omogućuju nam bolji, zdraviji, duži život – gotovo besmrtnost.

Zapadni svijet svojski se trudio zaboraviti na smrt i u tome je skoro uspio. No ova ga je epidemija vrlo plastično podsjetila na tu temeljnu činjenicu: svi ćemo umrijeti. Zdravlje je dobro, ali nije najvažnije. Riječima talijanskog doktora, direktora zaraznog odjela u milanskoj bolnici, Amedea Capettija: „Bitka za zdravlje izgubljena je bitka, prije ili poslije svi ćemo biti pobijeđeni. Zdravlje je samo instrument pomoću kojeg u životu možemo upoznati Onoga koji nam je život dao!“

Prilika je ovo za Crkvu da u ozračju panike i straha bude glas utjehe i razuma jer ona činjenicu smrti ima stalno pred očima: konačno, apokalipsa je biblijski pojam. Prilika je to za nas da u susretu s bolešću i smrću usprkos svim medijima mi naviještamo onu uvijek novu, uvijek Radosnu vijest: smrt nije kraj. Dolazi Uskrs.

Lucija Ćorić | Bitno.net