NASLOVNICA, PROPOVIJED

NEDJELJNO EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA MISTIČARKE MARIJE VALTORTA

„Padre, čula sam za knjige Marije Valtorte. Preporučujete li mi da ih čitam? Pio je odgovorio: „Ne samo da ti preporučam, naređujem ti!“ (Iz Svečevih pisama)

PADRE PIO 'Naređujem ti da čitaš knjige Marije Valtorte!' - Book.hr

 

5. travnja 2020. Mt 26,14 – 27,66

Muka Gospodina našega Isusa Krista.  

Razmišljanje o Posljednjoj večeri »Kaže Isus: „Osim razmatranja o ljubavi jednog Boga koji se učinio Hranom za ljude, iz epizode Večere ističu se četiri najvažnije poruke. Prvo: Nužnost za svu djecu Božju da se pokoravaju Zakonu. Zakon je propisivao da se za Pashu mora jesti jaganjac po obredu što ga je Svevišnji dao Mojsiju, i Ja, pravi Sin pravoga Boga, nisam radi svog božanstva sebe smatrao izuzetnim od Zakona. Bio sam na Zemlji: Čovjek među ljudima i Učitelj ljudi. Trebao sam zato vršiti svoju dužnost čovjeka prema Bogu kao ostali, i bolje od ostalih. Božanske naklonosti ne izuzimaju od poslušnosti i od nastojanja prema sve većoj svetosti. Ako usporedite najuzvišeniju svetost s božanskim savršenstvom, naći ćete da je uvijek puna manjaka i stoga obavezna da se napreže da bi ih odstranila i dostigla stupanj savršenstva, koliko je najviše moguće, koji bi bio sličan Božjem savršenstvu. I u času u koji se Bog-Ljubav povlačio od Mene znao sam biti Ljubav, jer sam u svoje trideset i tri godine živio od Ljubavi. Ne može se stići do savršenstva…

Drugo: Moć Marijine molitve.

Bio sam Bog što postade Tijelom. To je Tijelo, jer je bilo bez ljage, posjedovalo duhovnu moć da gospodari tijelom. Pa ipak ne odbijam, nego čak prizivam pomoć Pune Milosti, koja je uistinu, i u onom času ispaštanja našla nad svojom glavom zatvoreno Nebo. Ali ne do te mjere da ne bi Ona, Kraljica anđela, iz njeg uspjela iznuditi jednog anđela, za utjehu svome Sinu. Oh, ne za sebe, jadna Mama! Ona je okusila gorčinu i napuštanja Očeva, ali po toj svojoj boli, koju je prinijela za otkupljenje, meni je izmolila snagu da nadvladam tjeskobu Maslinskog vrta u svoj njezinoj mnogolikoj oštrini od kojih je svaka bila upravljena da opere jedan vid i sredstvo grijeha.

Treće: Vlast nad samim sobom i podnošenje uvreda, a što je ljubav nad svima uzvišena, mogu posjedovati jedino oni koji učiniše životom svoga života Zakon Ljubavi, što sam ga Ja proglasio. I ne samo proglasio: nego stvarno prakticirao. Å to je to bilo za Mene imati uza se, za svojim stolom, moga Izdajicu, dužnost da mu dam, dužnost da se pred njim ponižavam, dužnost da dijelim s njim obredni kalež i da stavim usne tamo gdje ih je on stavljao i učiniti da ih tamo stavi moja Mati, vi to ne možete ni zamisliti. Vaši su liječnici raspravljali i još raspravljaju o mojoj brzoj smrti i navode kao uzrok srčanu povredu od udaraca bičevanja. Da, i zbog toga moje srce postade bolesno. Ali ono je to bilo već od Večere. Slomljeno, slomljeno od naprezanja što je moralo podnositi uza se svoga izdajicu. Tada sam počeo fizički umirati. Ostalo bijaše samo povećanje već postojeće agonije. Å to god sam mogao učiniti, učinio sam, jer sam bio jedno s Ljubavlju. I u času u koji se Bog-Ljubav povlačio od Mene znao sam biti Ljubav, jer sam u svoje trideset i tri godine živio od Ljubavi. Ne može se stići do savršenstva kakvo se traži da se oprosti svom uvreditelju i da ga se podnosi, ako se nema habitus (stanje) ljubavi. Ja sam ga imao i mogao sam opraštati i podnositi ovog najđavolskijeg Uvreditelja, što bijaše Juda Iškariotski. Sakrament djeluje prema tome koliko je netko dostojniji da ga prima. A toga postaje dostojan svojom postojanom voljom, koja lomi tijelo i duh čini gospodarom…

Četvrto: Sakrament djeluje prema tome koliko je netko dostojniji da ga prima.

A toga postaje dostojan svojom postojanom voljom, koja lomi tijelo i duh čini gospodarom, savladavajući požude, savijajući sebe prema krepostima, napinjući svoje biće poput luka prema savršenstvu kreposti, a iznad svega prema Ljubavi. Jer kad netko ljubi, teži da obraduje ljubljenoga. Ivan, koji me je ljubio kao nitko i koji je bio čist, imao je od Sakramenta najveći stupanj preobrazbe. Od onog je trenutka započeo biti orao, kojemu je prisna i lagana visina Neba Božjeg i gledanje Sunca vječnog. Ali jao onome koji prima Sakrament, a da ga stvarno nije dostojan, nego ako čak i povećava svoju uvijek ljudsku nedostojnost smrtnim grijesima. Tada mu on postaje ne klicom uščuvanja i života, nego iskvarenosti i smrti. Smrti duha i gnjileži tijela po kojem ono »prsne « (raspukne), kao što kaže Petar o tijelu Judinom. Ne prolijeva krv, tekućinu uvijek životnu i lijepu u svom grimizu, nego svoju utrobu crnu od svih pohota, trulež koja se izlijeva iz istrunulog tijela kao iz strvine nečiste životinje, predmeta ogavnosti za prolaznike. To je razlika između onoga koji prelazi i u drugi život nakon što ga je hranio ljubavlju, vjerom, nadom, i onoga koji prelazi u drugi život nakon jednog životinjskog života sa smrću poput životinje koju Milost i Sakrament ne okrepljuju

Smrt oskvnitelja Sakramenta uvijek je smrt jednog očajnika i zbog toga on ne zna za blagi prijelaz, vlastit onome koji je u milosti, ni junačkog prijelaza žrtve koja trpi oštro, ali s pogledom uprtim u Nebo i s dušom sigurnom u miru. Smrt je očajnika užasna od previjanja i strave, to je grozan grč duše koju je već ščepala ruka sotone i davi je da bi je istrgnula iz tijela i koji je guši svojim odvratnim dahom. To je razlika između onoga koji prelazi i u drugi život nakon što ga je hranio ljubavlju, vjerom, nadom i svim drugim krepostima i nebeskom naukom i anđeoskim Kruhom što ga prati svojim plodovima, još bolje od svoje kraljevske prisutnosti, na posljednjem putu i onoga koji prelazi u drugi život nakon jednog životinjskog života sa smrću poput životinje koju Milost i Sakrament ne okrepljuju. Prvi je prijelaz vedri svršetak sveca kojemu smrt otvara Kraljevstvo vječno. Drugi je užasan pad osuđenog koji osjeća kako se strovaljuje u smrt vječnu i u jednom trenutku spoznaje ono što je htio izgubiti, a što više ne može popraviti. Za jednog dobitak, za drugog lišenje. Za jednog radost, za drugog užas. To je ono što vi sami sebi dajete prema vašem vjerovanju i ljubavi, ili nevjerovanju i preziranju moga dara. I to je pouka ovoga razmatranja. Bogo-Čovjek, koji je u Sebi imao savršenstvo fizičke ljepote, jer je Sin Boga i Žene bez ljage, pojavio se onda, pred očima onih koji su ga gledali s ljubavlju, sa znatiželjom ili s prezirom, iznakažen, ružan; kao „crv“…

MUKA ISUSOVA U BROJEVIMA: 180 puta pljunili su mu u lice, 110 rana ...

Govori Isus:

„A sada dođi. Makar da si ove večeri kao netko koji izdiše, dođi, da te Ja povedem prema mojim patnjama. Dug će to biti put što ćemo ga morati zajedno proći, jer nisam bio pošteđen ni od jedne boli. Ni od boli tijela, ili od boli pameti, ni od boli srca, ni od boli duha. Sve sam ih iskusio, svima se hranio, svima se napajao sve dok nisam od njih umro. Kada bi ti na moje usne naslonila svoja usta, osjetila bi da one još zadržavaju gorčinu tolike boli. Kada bi mogla vidjeti moje Čovještvo u njegovoj sada sjajnoj odjeći, vidjela bi da taj sjaj proizlazi iz tisuću rana koje su pokrivale odjećom od živa grimiza moje udove izmučene, iskrvavljene, izudarane, probodene iz ljubavi prema vama. Sada je moje Čovještvo sjajno. Ali jednoga je dana bilo, nalik gubavcu, toliko bijaše izudarano i poniženo. Bogo-Čovjek, koji je u Sebi imao savršenstvo fizičke ljepote, jer je Sin Boga i Žene bez ljage, pojavio se onda, pred očima onih koji su ga gledali s ljubavlju, sa znatiželjom ili s prezirom, iznakažen, ružan; kao „crv“ kako to kaže David, ruglo ljudi i naroda prezir.

Ljubav prema Ocu i prema stvorenjima Oca moga dovela me dotle da sam prepustio svoje tijelo onima koji su me udarali… Ljubav prema Ocu i prema stvorenjima Oca moga dovela me dotle da sam prepustio svoje tijelo onima koji su me udarali, da sam ponudio svoje lice onima koji su me ćuškali i pljuvali, onima koji su vjerovali da čine zaslužna djela čupajući mi kosu, trgajući mi bradu, probadajući mi glavu trnjem, čineći tako i zemlju i njezine plodove sudionicima muka nanesenih njihovu Spasitelju, iščašivši mi udove, ogolivši mi kosti, strgnuvši mi odjeću zadavajući tako mojoj čistoći najveću od svih muka, pribijajući me na drvo i podižući me kao zaklano janje na mesarske kuke i lajući, za mog umiranja, kao čopor izgladnjelih vukova koje miris krvi čini još okrutnijima.

Optužen, osuđen, ubijen. Izdan, zanijekan, prodan. Napušten čak i od Boga jer su na Meni bili zločini što sam ih sam sebi natovario. Postao sam siromašniji od prosjaka što ga opljačkaše razbojnici, jer mi nisu ostavili čak ni odijelo da pokrijem svoju pomodrjelu golotinju mučenika. Čak ni poslije smrti nisam bio pošteđen od povrijede jedne rane i kleveta neprijatelja. Utopljen u blato svih vaših grijeha, strovaljen do dna mraka boli, bez svjetla s Neba, koje bi odgovaralo na moj umirući pogled i bez božanskog glasa koji bi odgovorio mojem posljednjem zovu.

Izaija navodi razlog tolikoj boli: „Zaista, On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo“. „Naše boli!“ Da za vas sam ih nosio! Da vam ih olakšam, da ih ublažim, da ih poništim, da biste mi bili vjerni. Ali niste htjeli biti takvi. I što sam od toga imao? „Gledali ste na Me kao na gubavca udarenog od Boga“. Da, na Meni bijaše guba vaših nebrojenih grijeha, bijaše na Meni kao pokornička haljina, kao kostrijet; ali kako, kroz onu haljinu koju sam radi vas navukao preko svoje Svetosti, niste mogli nazrijeti Boga u njegovoj beskrajnoj ljubavi? Sav sam postao jednom modricom da bih izliječio modrice ljudi. I kad bi to bile rane samo na mojem tijelu!

Ali ono u čemu ste me najviše ranili, bijahu osjećaj i duh… „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe“, reče Izaija koji je svojim proročkim očima gledao Sina Čovječjega; koji je sav postao jednom modricom da bi izliječio modrice ljudi. I kad bi to bile rane samo na mojem tijelu! Ali ono u čemu ste me najviše ranili, bijahu osjećaj i duh. Od jednog i drugog načiniste i mamac i nišan, te ste Me udarili preko Jude odrekavši se prijateljstva što sam vam ga poklonio; preko Petra koji me se odrekao, kad ste uzmanjkali u vjernosti koju sam očekivao od vas; kroz one koji su mi vikali „Umri!“, kad ste uzvratili s nezahvalnošću na moja dobročinstva, nakon što sam ih ozdravio od tolikih bolesti; udarili ste me povrijeđujući ljubav, kad ste zadavali bol mojoj Majci; kad ste griješeći protiv vjere, Mene proglašavali huliteljem Boga, Mene koji sam se iz revnosti za Božju stvar predao u ruke čovjeku utjelovljujući se, trpeći kroz cio život i prepuštajući se ljudskoj okrutnosti, ne izustivši ni riječi ni jadikovke. Dovoljan bi bio samo okret očiju da pretvorim u pepeo tužitelje, suce i krvnike.

Ali dođoh dragovoljno da izvršim žrtvu i kao jaganjac, jer bijah Jaganjac Božji i to sam zauvijek, prepustio sam se da me povedu i budem lišen svega i ubijen, te da bi moje Tijelo postalo vašim Životom. Pogledaj svoga Spasitelja. Nije bijele odjeće niti plave kose. Nije safirnoga pogleda kao što ga poznaješ. Njegova je haljina crvena od krvi, poderana i pokrivena nečistoćom i pljuvačkama… Kada su me uzdigli, već bijah dotučen neopisivim mukama, svih naziva. Započeo sam umirati u Betlehemu kad ugledah svjetlo Zemlje tako mučno različito Meni koji bijah Živi s Neba. Nastavio sam umirati u siromaštvu, u progonstvu, u bijegu, u radu, u nerazumijevanju, u trudu, u izdaji, u odcjepljenju od zakonitih ljubavi, u mučenjima, u lažima, u hulama. To je čovjek dao Meni koji sam dolazio da ga ponovno sjedinim s Bogom. Marijo, pogledaj svoga Spasitelja. Nije bijele odjeće niti plave kose.

Nije safirnoga pogleda kao što ga poznaješ. Njegova je haljina crvena od krvi, poderana i pokrivena nečistoćom i pljuvačkama. Njegovo je lice otečeno i izobličeno, a pogled mu je pokriven krvlju i suzama i gleda te kroz veo tih naslaga i kroz prašinu što pritišću vjeđe. Moje ruke, vidiš li to? Sve su već jedna rana i očekuju posljednju ranu. Ja sam Kralj boli i doći ću da ti govorim o svojoj boli u mojoj kraljevskoj odjeći. …po tim promatranjima imaš Život i s njima ćeš dovoditi i druge k Životu Gledaj, mali Ivane, kao što me je gledao tvoj brat Ivan. Iza mojih koraka ostaju utisnuti krvavi tragovi. Znoj ispire krv koja probija iz rana od bičevanja, a koja je još preostala od agonije u Vrtu. Riječ izlazi iz isušenih i natučenih usana u bolnom dahtanju srca koje umire od svakovrsnih muka. Od sada pa nadalje često ćeš me takva vidjeti. Ja sam Kralj boli i doći ću da ti govorim o svojoj boli u mojoj kraljevskoj odjeći.

Slijedi me bez obzira na tvoju agoniju. Znat ću, budući sam Milosrdni, staviti pred tvoje usne otrovane mojom boli i mirisavi med vedrijih promatranja. Ali treba još više voljeti ova krvava, jer po njima imaš Život i s njima ćeš dovoditi i druge k Životu. Cjelivaj moju krvavu ruku i bdij razmišljajući o Meni Otkupitelju.“

Izvor: https://book.hr/pogledaj-svoga-spasitelja/

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: