Isus je u jednom ukazanju obećao sv. Gertrudi da će svaki puta kad se izmoli ova molitva osloboditi tisuću duša iz Čistilišta.
Vječni Oče, prikazujem Ti Predragocjenu Krv tvoga Božanskog Sina Isusa Krista sjedinjenu sa svim svetim misama koje su se danas slavile širom svijeta, za sve svete duše u Čistilištu, za grešnike diljem svijeta, grešnike u cijeloj Crkvi i za one u našim obiteljima. (Ovu molitvu s obećanjem smo našli u knjižicama pobožnosti na njemačkom i talijanskom jeziku)
Vječni Oče, prikazujem ti predragocjenu Krv Tvojega Božanskoga Sina Isusa Krista, zajedno sa svim svetim Misama koje se danas slave po čitavome svijetu, za sve duše u čistilištu, za sve grešnike u svijetu, za grešnike u Crkvi, za grešnike u mojoj kući i u mojoj obitelji te za svu nerođenu djecu. Amen.
U SAMOSTAN JE OTIŠLA S PET GODINA
U petoj godini života roditelji su Gertrudu smjestili u samostan. To nas ne treba čuditi jer su tada njemački ženski samostani bili i neka vrsta internata za djevojčice, gdje su se one odgajale i školovale te postizale kulturu koja drugima nije bila dostupna. Tada, naime, nije bilo osnovnih škola koje bi bile obvezatne za svu djecu. Pojam redovnice označavao je tada ne samo ženu u samostanu, koja je posvećena duhovnom životu, nego i ženu intelektualku, osobu s kulturom. Prikazujem ti, ljubljeni Oče, svaku patnju tvoga predragoga Sina: sve od onoga trenutka kad je u štali, položen na sijeno, zaplakao
VIĐENJE
Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo pretvorilo u plamen ljubavi. O tome ona sama svjedoči ovako: »U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na blagdan Marijina očišćenja, na Svijećnicu, u onaj željeni čas kad se moli Povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla, tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir koji si probudio u mom srcu. « Neka te blagoslivlja duša moja, Gospodine Bože, stvoritelju moj, neka te blagoslivlja duša moja i neka te iz zadnjih mojih žilica slave tvoja milosrđa kojima me bez ikakve moje zasluge obasula tvoja nesuzdržana ljubav! Zahvaljujem kako najbolje mogu tvome beskrajnom milosrđu, a s njime zajedno slavim tvoju veledušnu strpljivost kojom si pokrio sve godine moga djetinjstva i djevojaštva koje sam, gotovo do kraja dvadeset i pete godine, provela u ludoj zaslijepljenosti.
Mislima, riječima i činima, bez ikakva grizodušja, počinjala sam, kako mi se danas čini, kad god bih mogla, sve što mi se svidjelo. I ti me u tom nisi sprječavao ni oduravanjem zla ni privlačivošću dobra koje bijaše utisnuto u moju narav, ni vanjskom pokudom mojih bližnjih. Živjela sam kao poganka među poganima, kao da nisam nikada shvatila da ti, o moj Bože, nagrađuješ dobro, a kažnjavaš zlo. A ipak si me ti od djetinjstva, to jest od moje pete godine, odabrao da se s tvojim najodanijim prijateljima krećem u kolijevci svete vjere.
Stoga, da to ispravim, prikazujem ti, ljubljeni Oče, svaku patnju tvoga predragoga Sina: sve od onoga trenutka kad je u štali, položen na sijeno, zaplakao, pa sve što je dalje prepatio u nedaćama djetinje dobi, u protivštinama dječaštva i trpljenjima mladosti do onoga časa kad je priklonio glavu i silnim glasom na križu predao duh. Jednako tako za nadoknadu svih mojih nemarnosti, prinosim tebi, ljubljeni Oče, sav onaj presveti život, tako savršen u svim mislima, riječima i činima, od časa kada je tvoj Jedinorođenac, poslan s vrhunca prijestolja, ušao u naš kraj pa sve do onoga časa kad je tvome očinskome licu prikazao slavu pobjedničkog tijela.
Izvor: https://book.hr/
